Đavolje dijete

Došao sam u Budvu na nekoliko dana. Jedna kuća mi je delovala zanimljivo i iznajmio sam je. Meštani su govorili da je ta kuća ukleta je*e žena koja je tu živela obesila. Zvala se Milojka Arsić. Meni to nije smetalo pa sam iznajmio kuću. Bila je velika i prašnjava, očigledno niko nije ulazio unutra plašeći se duhova. Na stolu u dnevnoj sobi je stajala slika te devojke što se obesila. Bila je lepa ali nekako čudna. Izvadio sam moje stvari iz kofera i malo sam sredio kuću. To je trajalo pa*ati. Onda sam izašao napolje da prošetam. Budva je bila lepo mesto za odmor. Mnogi ljudi su šetali i kupali se u moru. Ljudi su išli na žurke pored mora i zabavljali se. Moglo se lepo provesti tu, i čovek se osećao mirno tamo. Prolazio sam pored uličnih prodavaca. Jedna žena mi je privukla pažnju. Prodavala je lančiće i ogrlice. Jako je ličila na ženu sa slike, samo što je bila mlađa. Imala je krupne crne oči i dugačku crnu kosu, malo bleda u licu, visokog čela i male brade. Nosila je crnu haljinu sa belim tačkicama. Prišao sam i pozdravio je.
-Dobar dan-rekoh.
-Dobar dan. Sviđaju vam se ogrlice?
-Da, lepe su. Vi ste odavde? Kako se zovete?
-Zovem se Mila Arsić.
-Arsić? Jeste li u rodu sa Milojkom Arsić pokojnom?
Devojka skloni pogled i reče postiđeno:
-Jesam. Ja sam njena ćerka. Moja majka nije bila dobra žena, stalno me je tukla, a na kraju se ubila. Morala sam da živim sama bez nje i sama da se izdržavam. Evo sada prodajem lančiće i ogrlice.
-Stvarno je žalosno…
Neki ljudi su prošli pored mene, zaklonivši mi pogled na Milu. Kad su prošli, Mile više nije bilo kod kutije sa lančićima. Pitao sam jednu babu blizu nje gde je otišla.
-Gde je otišla Mila?
-Koja Mila?-reče baba, gledajući me čudno.
-Kako koja, devojka što prodaje lančiće ovde. Sad je bila tu.
-Nema tu devojke mladiću, tu prodaje baba Persida. A evo je.
Videh babu kako dolazi. Trljala je ruke o pantalone i nameštala kosu.
-Izvolite mladiću, jel vam se sviđaju lančići?
-A gde je Mila?
-Nema ovde Mile, ja prodajem ove lančiće.
Stajao sam neko vreme i češkao se po bradi, začuđen ovim čudnim događajem. Babe prodavačice su me gledale i razmenjivale podsmešljive poglede. Otišao sam od njih i krenuo do šetališta ispred mora. Duvao je slabašan vetar koji je pomerao krajeve mog kaputa i mrsio mi kosu. Malo sam šetao tuda a potom sam se vratio u kuću. Hteo sam da saznam nešto više o Milojki Arsić. Otišao sam u susednu kuću gde je živela baka Marija. Ugostila me je i skuvala mi kafu. Soba u kojoj smo sedeli je bila puna nekakvih drangulija i čudnih stvarčica. Osećao sam i miris tamjana koji je dolazio iz kuhinje. Počeo sam je ispitivati o Milojki.
-Šta znate o njoj? Zašto se ubila?
-Joj, momak, gde me to pitaš. To su bile neke čudne stvari. Milojka je bila udata za Radoslava Zelenkovića, radnika sa brodogradilišta. Živeli su zajedno desetak godina, dok mu nije rodila ćerku. Ne znam šta je bilo, ali otkad je dobila ćerku, Milojka više nije bila ona stara žena. Potpuno je poludela.
-Oh, bože! Znači imala je ćerku?
-Da, da, mladiću, imala je ćerku, a očigledno je mrzela, jer njena ćerka skoro nikad nije izlazila iz kuće. Živela je unutra kao zarobljenik. Danima sam slušala buku i urlikanje iz te kuće, kao plakanje mačaka, neopisivo nešto. A i Milojka je retko izlazila, sva razbarušena i luda.
-A Radoslav? Šta je sa njim bilo?
-On je odlazio na posao, ali je bio mnogo tužan. Ni on ni ona nisu hteli da primaju goste niti da odlaze kod drugih. Totalno su se povukli. I prošlo je nekoliko godina, kad se Milojka obesila u kući. Našli su je posle nekoliko dana, još je visila okačena o luster u dnevnoj sobi. Radoslav je posle toga otišao iz kuće i propio se. I dan danas ga viđam pored marketa kako pije sa pijanicama. Nesrećnik, nije znao šta ga je snašlo…
-A dete? Šta je bilo sa detetom?
-Dete nisu nikad pronašli. Kao da je u zemlju propalo.
Potresen ovom pričom babe Marije, zahvalio sam joj se i popio kafu pa sam se vratio u kuću. Cela ta priča me je sve više zaokupljivala. Hteo sam da proniknem u tu tajnu. Počeo sam pretraživati kuću, u potrazi za nekakvim odgovorom, koji će mi objasniti zašto se obesila Milojka, šta se desilo sa njenom ćerkom. Nisam ništa pronašao iako sam mislio da će biti nečega. Ruke i noge su mi bile prašnjave i seo sam u fotelju umoran. Malo mi se prispavalo kad sam čuo kucanje na vratima. Ustao sam i otvorio vrata, ali nije bilo nikog napolju, samo šuštanje vetra. Zatvorio sam vrata i okrenuo se i u tom trenutku mi se učinilo da nešto protrčava kroz hodnik. Pogledao sam u tom pravcu.
-Ko je to?-rekoh.
Nisam znao šta se događa ovde, ali je bilo nečeg veoma mračnog. Legao sam u krevet i malo odspavao. Tokom sna sam slušao čudne zvuke u kući, kao da neko dete tiho plače i kuka. Čulo se grebuckanje po zidovima, koračanje, i kuckanje. Probudio sam se posle nekoliko sati znojav i još umorniji nego pre. Otišao sam u kupatilo da se umijem. Posipao sam lice vodom i gledao se u ogledalo. Čudno, ali tek sam sad primetio da mi je brada jako porasla u zadnjim danima, a kosa mi je bila masna i rasčupana. Ušao sam u kadu i istuširao se. Onda sam izašao napolje. Odlučio sam da pronađem Radoslava Zelenkovića i upitam ga neke stvari. cela ta morbidna atmosfera je negativno delovala na moju psihu, a takođe i ceo taj gradić. Budva, grad čudnih ljudi i nerešenih misterija. Otišao sam do marketa Rodić gde je baba Marija rekla da Radoslav tu provodi vreme pijući. Ispred marketa su stvarno sedeli neki pijanci, prljavi i smrdljivi. Pili su pivo i pušili cigare. Prišao sam im.
-Dobar dan, tražim Radoslava?
Jedan pijanac se nasmeje prostački i pljune na beton.
-A što će ti Radoslav, jadan? A? Haha…
Očigledno su bili previše pijani da bi mogli suvislo razgovarati. Baš sam krenuo da pođem natrag, kad sam čuo glas iza leđa.
-Ja sam Radoslav. Ja sam Radoslav!
Okrenuo sam se i ugledao čoveka u kasnim pedesetim godinama, obučenog u prljavi zeleni džemper i smeđe pantalone, bradatog i totalno pijanog. Teturao se do zida i gledao u beton, oči su mu bile polusklopljene, a u ruci je držao flašu piva. Seo je na stubić i počeo pričati.
-Šta oćeš, momak? Sedi malo ovde, hehe, sedi, sedi…
Seo sam pored njega na stubić. Izvadio sam cigaru i zapalio je.
-Daj jednu cigaru, dečko, da zapalim…
-Interesuje me vaša žena, gospodine. Šta se to desilo?
Radoslav zastane i pogleda u beton. kao da se vraćao u prošlost u svojoj glavi. Zapalio je cigaru i popio malo piva.
-Eh, da mi samo nije rodila ono djete! Pu, đavo je odneo…
-Šta je bilo sa detetom?
-Ne pitaj, momak, nećeš verovati…rodila je đavola, eto šta je bilo! đavola pravoga, hahaha, a jeli momak, oćeš malo pive ti, a, oćeš da popijemo malo, da se proslavimo, aj popij malo, nemoj da si takav…
Radoslav ustade i otkopča šlic. Poče pišati po zidu. Ostali pijanci su se smejali i brbljali nepovezane budalaštine. Ustao sam i otišao od pijanaca, shvatajući da mi Radoslav neće ništa razumno više ispričati. U povratku do kuće sam razmišljao o Radojkinoj ćerci. Mislio sam da je rodila retardirano dete, ili nešto slično, pa je od sramote i tuge poludela i obesila se. Ali šta se desilo sa detetom? Već se smračivalo kad sam stigao do kuće. Ispred ulaza je stala neka devojka pored ulične svetiljke. Lice joj se nije videlo i kad me je primetila potrčala je niz ulicu. Ušao sam u kuću i upalio svetlo. Mušice i muve su pošle prema svetiljki. Seo sam za sto i pojeo malo sendviča. Kad sam pojeo sendvič odneo sam tanjir u sudoperu i spremio sa da spavam. Dok sam ležao u krevetu, čuo sam nekakvo krckanje i kuckanje ispod kreveta. Bilo je jasno i kao da je poticalo ispod poda. Ustao sam iz kreveta i odgurao ga u stranu. Kleknuo sam na pod i prislonio uho na njega. Nešto je kuckalo i grebalo ispod. Bio sam prestrašen ali me je zanimalo šta je to. Sigurno je bio neki pacov. Otišao sam do ormara u hodniku i iz njega uzeo pijuk i lopatu. Počeo sam da razbijam pod u spavaćoj sobi. Zvukovi su sada postajali jasniji i kroz zemlju i daske sam video mala vrata. Otvorio sam ih. To je bila neka rupa ispod dasaka. Ali nije bio pacov unutra. Bilo je to odvratno čudovište. Imalo je dugačke i tanke ruke kao od neke životinje, odvratnu njušku sa gustim dlakama i crvenim očima. Ali je imalo i ženske grudi i nosilo je žensku haljinu. To je znači bila ćerka Milojke Arsić. Odmaknuo sam se u stranu i držao sam lopatu čvrsto. Čudovište iskoči iz rupe hvatajući se neljudskim kandžama. Nije imalo noge već neki patrljak kojim je skakutalo. Podigao sam lopatu i počeo udarati po čudovištu. Ono je skičalo i urlalo, a iz njega je cureo žuti sok kao iz ogromne bubašvabe. Iz sve snage sam lupao po čudovištu dok nije prestalo da skiči i urla.
-Umri, čudovište! Umri!-govorio sam u strahu i užasu.
Spustio sam lopatu i pogledao monstruma. Bilo mi ga je malo žao gledajući kako izdiše, kako se batrga i ispušta grozne tečnosti. Nekako je ipak zadržalo ženske osobine i to je bilo strašno. Pitao sam se kako se to moglo destiti, da je Milojka rodila ovako nešto. Više se ništa nije imalo raditi tu, i sutradan sam se odjavio iz uklete kuće, i otišao iz Budve, sa obećanjem da nikad više neću kročiti nogom u taj mračni gradić. Kad sam se vratio u Beograd, počeo me je boleti stomak jako. Jedva sam dočekao da dođem kući kako bih otišao u wc. Puno sam sedeo unutra. Čudno mi je bilo što imam stomačne probleme jer nisam jeo nešto puno tih dana. Kad sam pogledao u wc šolju, zaprepastio sam se. U njoj su plutale majušne životinjice nalik monstrumu koga je Milojka rodila. Oh, ne! pomislih u sebi, čudovište se nakotilo u meni! Počeo sam čupati kosu i potrčao sam prema otvorenom prozoru i iskočio sa dvanaestog sprata Beograđanke.

Live Sex

>>> PRIVATNI SNIMCI <<<